Komemoracija generalu Slobodanu Praljku

U ponedjeljak 11. prosinca 2017. godine održana je u prepunoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski komemoracija za pokojnog generala Slobodanu Praljku. Na komemoraciju su došli mnogi njegovi prijatelji i suborci iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. 

Po završetku komemoracije služena je misa zadušnica za pokojnog generala Slobodana Praljka služena u zavjetnoj  crkvi Sveta Mati Slobode na Jarunu. Misno slavlje predvodio je msgr. Jure Bogdan, vojni ordinarij u RH, u koncelebraciji sisačkog biskupa msgr. Vlade Košića, provincijala salezijanske Provincije don Peje Orkića, župnika don Ante Vasilja i dvadesetak svećenika. Svojim pjevanjem misno slavlje animirala je ženska klapa Drača iz Mostara.

 Govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte

GOSPODINE GENERALE!

Ja znam da si s nama. Da, s nama danas u ovom sjećanju točno u podne u Lisinskom. Sjediš u svakom stolcu ove dvorane, stojiš na svakom mjestu gdje netko danas u ovoj dvorani stoji, misliš naše misli, želiš naše želje, tužiš naše tuge, živiš naše radosti. S nama si na svakom pedlju Domovine i danas i svu vječnost. Vjetrom čežnje misao nam nosiš, misao što je neumorna, kojoj nikad san neće sklopiti oči.

Htjeli smo još tilovina žutih uživati, željeli vrhunce naših gora dušom osvajati, na poljima našim još tolika kola odigrati. Hercegovina i Bosna i Hrvatska stoji kao ukopana i ime ti tiho  Tvoje na usnama našim titra.

Ogromno si svoje tijelo i još veću dušu svoju, Generale, uvijek na dlanu imao. Bez zadnje suzdržane misli, ili kolebanja, iskreno do boli i za prijatelja i za neprijatelja. Nije bilo tajne na tvom ratnom putu, nije bilo zakulisnog, nejasnog, tamnog. Uvijek si kročio onom stranom života na kojoj je sve bilo bjelodano.

Tko Te mogao razumjeti? Tko? Ne oni i onaj tko nije bio iskren i tko nije bio spreman za ideale sve dati. Generale, Tvoji su te vojnici Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane uvijek razumjeli i s tobom bili jedno. Znali smo da bi i za naš mali prst dao sve na svijetu. I to su svi znali, jer si takav i to si svima rekao. Iskreno do bola.

Ostala je Tvoja rečenica koju je čuo cijeli svijet, i koja će cijelom svijetu odzvanjati u ušima:

SLOBODAN PRALJAK NIJE RATNI ZLOČINAC. S PRIJEZIROM ODBACUJEM VAŠU PRESUDU.

Ostaješ s nama, Generale. Stojimo Ti do kraja postrojeni na prijavak. Zore će i sutoni Herceg Bosne u sve dane s Tobom živjeti.

 

 Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana

Praljku dugujemo samo istinu

 Dragi  prijatelji,  branitelji, suborci i poštovatelji generala Slobodana Praljka, 

 Danas smo ovdje da kao suborci, prijatelji i poštovatelji generala Slobodana Praljka izrazimo najdublju sućut njegovoj supruzi i obitelji, da iskažemo naše poštovanje, odanost i zahvalnost čovjeku, za kojega nisu dostatne ni ove Hamletove riječi:  

  Ø  Bio    Bio je čovjek; kad sve zajedno se uzme,

  Ø  Vidj   Vidjeti neću nikad više njemu ravna.

Nema tih riječi kojima možemo opisati ni nadoknaditi gubitak ljudine poput Slobodana. Nema toga među nama koji bi mu mogao biti ravan po fizičkoj neustrašivosti, moralnoj beskompromisnosti, intelektualnoj superiornosti, odanosti domovini ili socijalnoj požrtvovnosti. Možda se neki od nas mogu mjeriti u nečemu sa Slobodanom, ali nitko u svemu. Zato mu nitko nije ravan.

Sve što je radio - radio je sa strašću, ali svjestan racionalnih i iracionalnih silnica svijeta u kojem živimo. Njegov zadnji čin u haškoj sudnici nije bio teatralna gesta, niti bijeg od odgovornosti za svoje čine, niti gesta kukavice u strahu pred osudom, niti potez očajnika koji u depresiji bježi od kazne.

Njegova poruka kristalno je jasna: Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prezirom odbacujem vašu presudu!“ . 

Dosljedan u svojoj etičkoj beskompromisnosti, general Praljak je s prezirom odbacio nepravednu presudu - kojom su on i ostala petorica - osuđeni za zločine koje nisu zapovjedili, koje nisu mogli spriječiti i za koje nisu znali.

Politički i zapovjedni vrh Hrvata Herceg Bosne nije ni bio optužen da je osobno počinio zločine ili da je zapovjedio zločine. Nitko od njih nije zanijekao da su počinjeni zločini i od strane Hrvata. Zato je presuda jednako nepravedna prema žrtvama koje nisu dobile zadovoljštinu jer nisu osuđeni zločinci koji su počinili zločine.

General Slobodan Praljak je s prezirom odbacio presudu koja je uvreda za samu pravdu i degradacija institucije međunarodne pravde. Odvjetnici haških osuđenika svjedoče da je „dio mračne ostavštine MKSJ-a … školski primjer kako ne treba voditi predmet, kako ne treba birati sudsko vijeće, kako ne treba voditi sudsku raspravu, kako ne treba analizirati dokazni materijal, kako ne treba pisati presudu … /to je/ bila parodija, šarada, teatar apsurda zamaskiran suđenjem“. 

General Slobodan Praljak je s prezirom odbacio presudu jer nije potvrdila povijesnu istinu i povijesne činjenice o sukobu između Muslimana i Hrvata u Srednjoj Bosni. Prezir prema sudcima Slobodan Praljak dokumentirao je  sa 18 knjiga činjenica i tisuće stranica dokaznoga materijala da su se Hrvati u Srednjoj Bosni branili kako bi sačuvali gole živote pred napadima Armije BiH. A bio je dostatan samo jedan dokument - izvorno izvješće zapovjednika Armije BiH Rasima Delića iz veljače 1994. Aliji Izetbegoviću:

  Ø  "HV  "HVO je eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku".

„Cijela jedna provincija po Vance-Owenovom planu“ znači da je 153.000 Hrvata prognano, 1.700 civila i zarobljenih pripadnika HVO-a ubijeno, dok su se branili u svojem zavičajnom prostoru koji je i prema tom mirovnom planu međunarodne zajednice predviđen za većinsku hrvatsku provinciju.

General Slobodan Praljak je s prezirom odbacio presudu koja je iskoristila institut udruženi zločinački pothvat kao podvalu i manipulaciju  s ciljem uskraćivanja prava Hrvatima na suverenost i ravnopravnost. Praljak je bio duboko svjestan političkih posljedica uporabe sintagme udruženi zločinački pothvat od strane bošnjačkoga vodstva. Obračun s Hrvatima Bakir Izetbegović je odavno najavio: „Svako spominjanje Trećeg entiteta, federalnih jedinica, federalizacije, je samo nastavak udruženog zločinačkog pothvata Tuđmanovog režima."

General Slobodan Praljak je s krajnjim prezirom odbacio presudu koja je programirana manipulacija svjetskih moćnika i samoobmana međunarodne zajednice  da će osuda političkog i zapovjednog vrha Hrvata u BiH na lažnim istinama i krivotvorinama donijeti pomirenje.  Praljak nije imao iluzija da će svjetski moćnici stati u obranu prava  malobrojnog hrvatskoga naroda i njegovih prava u BIH. Dobro je znao da u međunarodnim odnosima nema sentimentalnosti nego samo interesa.

No, Praljak ne bi bio Praljak da je ustuknuo pred pristranim sudcima, programiranom tužiteljstvu, propagandnim presudama, povijesnim krivotvorinama i međunarodnoj nepravdi. Ni jednu jedinu minutu nije htio živjeti kao ratni zločinac jer to nije bio. Pred cijelom svjetskom javnošću je zagrmio, kriknuo protiv nepravde. Znao je da je njegova žrtva takvih razmjera da će se neminovno pokrenuti lanac istrage i val prosvjeda koji će neizbježno obuhvatiti nesposobne i neodgovorne sudce haškoga tribunala, te da će presuda izrečena 29. studenoga 2017.  ostati otvorena sve dok se ne utvrdi istina i  donese presuda koja će odgovarati povijesnim činjenicama.

Praljak je svojom žrtvom učinio više nego što je rekao u sudnici. Koliko je učinio za vrijeme rata u obrani Hrvata u BiH, još je više učinio svojom žrtvom kojom odbija nepravdu i krivnju. Njegov odlazak u nepovratnu vječnost nije posljedica emocija ili strasti,  koja ga je zavela da počini glupost ili pogrešku. Njegov je čin svjesna, racionalna odluka gordog i ponosnog čovjeka koji  nije imao  izbora. Bio je na to prisiljen kako bi postao glas naše i europske savjesti  jer su se sudci haškoga Tribunala oglušili na sve njegove argumente i dokaze koji su ostali bez  izravnoga i poštenoga odgovora.

Slobodane, prijatelju, ljudino,

Sve ono što si učinio za nas i učinio si i nama. Ne možemo izbjeći Tvoj prezir ako ne budemo dostojni Tvojih poruka, ako pristanemo na krivotvorine i nepravdu. Tebi dugujemo samo istinu. Bez sentimentalnosti, bez patetike, bez osvete. 

  Ø  Jer:    Bio si čovjek; kad sve zajedno se uzme,

  Ø  Vidj    Vidjeti neću nikad više Tebi ravna.

Na nama je – i budućim generacijama – da budemo dostojni Tvojega spomena.

 

Počivao u miru Božjem.

 Govor generala zbora Pavla Miljavca

POŠTOVANI GENERALE PRALJAK, PRIJATELJU!

 Oproštaj od generala Praljka bilo je teško zamisliti, a posebno ovakav rastanak. Veliki po svemu – gorostas, snažnog glasa, iznimne inteligencije i širokog obrazovanja. Bio je čovjek pun života, a nadasve je pažnju plijenio svojim ponosom i neskrivenim domoljubljem. Bio nam je primjer do zadnjeg trenutka svog života. Bio je general koji je branio domovinu i čast vojske kojoj je bio na čelu.

General Slobodan Praljak završio je tri fakulteta. I takvim svojim životnim putem pokazao je da se ne zadovoljava prosječnošću. Elektrotehniku je završio s odličnim uspjehom. Diplomiski rad je napisao obrađujući do tada sasvim nepoznatu temu o korekciji kromatske slike za televiziju. Već tada se moglo naslutiti da Praljkov nemirni duh ide prema kreativnom umjetničkom području. Put do dasaka koje život znače, odnosno do diplome na Akademiji za kazalište i film vodio ga je preko Filozofskog fakulteta gdje je također diplomirao filozofiju i sociologiju. Već taj dio njegovog životnog puta dovoljno govori o snazi ličnosti, čeličnoj volji i visokim ciljevima koje je u životu uvijek postavljao pred sebe, ali ih redovito i dostizao.

 Počinje njegov put umjetnika, režisera koji je iza sebe ostavio zapažene dokumentarne filmove poput „Sandžaka“ ili „Duhana“, ali i emotivno snažno nabijene filmove „Smrt psa“ i drame „Povratak Katarine Kožul“. Međutim, da nije u potpunosti otišao u čisto duhovne sfere umjetnosti dokaz je njegov studiozni rad predavača filozofije i sociologije, koji dodatno govori o jednom racionalnom, stabilnom čovjeku, eruditu širokog znanja i još šireg spektra osobnih interesa.

 Tako racionalnog, logičnog i čvrstog, ali ujedno i krajnje jednostavnog i nekonvencionalnog upoznali su ga neki među nama, članovi Hrvatskog generalskog zbora, kad je na samom početku Domovinskog rata, u rujnu 1991. kao dragovoljac otišao u Sunju. Iako bez ikakvog vojnog znanja, vrlo brzo se nametnuo kao rođeni vođa i zapovjednik koji je svojom osebujnom pojavom i nesalomljivom voljom postavio i držao čvrstu obranu. Sile zla nisu prošle preko te crte obrane koju je on uspostavio niti kasnije kad je on preuzimao sve više i odgovornije dužnosti i odlazio na druga područja primijeniti svoj talent i znanje i prenijeti svoju energiju na suradnike.

Osobine dobrog vojskovođe i zapovjednika Slobodan Praljak je nakon Sunje pokazao u operaciji „Lipanjska zora“ u lipnju 1992. godine. Tada je ostvarena prva pobjeda nad velikosrpskim agresorom na južnom bojištu te je oslobođena dolina rijeke Neretve. U toj pobjedi general Praljak bio je jedan od ključnih zapovjednika.  

  Nažalost, mi Hrvati se nismo borili samo protiv neprijatelja na bojištu. Sudbina generala Praljka pokazala nam je da su oni koji su protiv nas vodili skrivene zakulisne ratove često bili opasniji. Njihova namjera je bila prekrajati povijest i osporavati naše vojničke pobjede. Oni su htjeli naš pravedni i obrambeni rat prikazati kao građanski i zločinački. Praljku nisu mogli oprostiti preokret ratnih zbivanja koji je počeo Lipanjskim zorama. Neprestano su relativizirali naše pravo da se branimo i nikad nisu prestali izjednačavati žrtvu i krvnika. Na takvu istinu general Praljak nije mogao pristati. Bio je preponosan da bi prihvatio takvo krivotvorenje povijesti u kojem se i njega osobno ponižava i sramoti. 

 Vrhunac njegove ratničke karijere bila je dužnost Načelnika Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane. Svi mi koji smo ga poznavali dobro znamo da taj teret nije želio, ali u dubini svoje duše je znao da nema pravo odbiti ga. Nažalost, ta dužnost postala je njegov najveći krimen u očima onih koji žele prekrajati povijest, koji žele narediti što je istina zanemarujući činjenice. Opet mu nisu mogli oprostiti. Ovaj put nisu mu oprostili to što je uspješno konsolidirao obranu hrvatskog prostora i onemogućio daljnji prodor agresora. Nisu mu mogli oprostiti što je pokazao da Hrvati mogu iskazati humanost i prema neprijatelju pa je svojim autoritetom general praljak omogućio prolazak konvija UNHCR-a prema istočnom Mostaru, čime su u velikoj mjeri umanjene patnje stanovništva na tom prostoru.

Rat je završio, ali za generala Praljka i njegove suborce nije bilo mira i spokoja. Nastavljen je projekt izjednačavanja krivnje i relativiziranja uloge žrtve i krvnika. Ne više s oružjem u rukama i oznakama na odori, jer tako se protivnik lako prepozna, već onim što je svojevremeno nazvano „Strategija posrednog prilaženja“.

Zloupotrebljavanjem uloge Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, general Slobodan Praljak je okrivljen zato što je spasio vlastiti narod od protjerivanja s prostora na kojem živi dulje od jednog tisućljeća.  Taj sud je stvoren na inicijativu Republike Hrvatske jer smo htjeli da se pravedno i nepristrano sudi svim ratnim zločincima. Teško se danas oteti dojmu da su nas baš zbog toga htjeli kazniti sadržajem pojedinih optužnica protiv naših kolega. Vrlo brzo se pokazala prava slika nove stvarnosti u slučaju generala Praljka. Dragovoljno je otišao dragovoljno na taj sud, zajedno sa svojim suborcima, kao što su dragovoljno otišli na prve crte obrane kada je to bilo nužno. Otvorenog srca i široke duše, smatrao je kako postoji dovoljno dokaza kojima će jednostavno i lako dokazati istinu, kristalno jasnu svima nama koji živimo na ovim prostorima. Intelektualac, umjetnik, vizionar i vojskovođa vjerovao je u pravdu i nije propitikivao svoju obvezu da i na tom polju obrani svoju domovinu. Vjerovao je u poštenu borbu, onakvu u kakvoj je redovno bio bolji i u kakvoj je uvijek pobjeđivao. Nažalost, suđenje u Haagu nije bila poštena bitka.  

 

U takvim okolnostima general Praljak učinio je nevjerojatan potez dostojan samo povijesno najvećih vojskovođa i hrvatskih vitezova. S prijezirom je odbacio optužbe protiv sebe osobno. Da bi zaštitio čast ljudi kojima je zapovjedao, da bi obranio dostojanstvo onoga za što je ratovao i nije se bojao poginuti, sebi je demonstrativno oduzeo život pred zapanjenim očima onih koji su svjesno i hladnkorvno mu u tom trenutku nanosili nepravdu misleći da nema načina da ih on pobjedi. Nisu bili u pravu. Nisu znli da Slobodan Praljak ne zna za poraze, da on uvijek pobjeđuje. Pao je za obranu svoje voljene domovine kao vojnik, ratnik i general do svog zadnjeg daha. Generale, prijatelju naš, ponovo si zadužio Hrvatsku, dugom koji se više ničim ne može vratiti. Počivaj u konačno zasluženom miru i neka Ti je lako sveto hrvatsko tlo.

Homilija msgr. Jure Bogdan

 

Na početku propovijedi biskup Bogdan se obratioriječima: “Ožalošćenoj obitelji, rodbini, prijateljima i znancima, Hrvatskome generalskom zboru, svima koji su pogođeni iznenadnom smrću Slobodana Praljka, generala Hrvatske vojske izražavam sućut. Suosjećamo s Vama u Vašoj boli. Želimo i molimo da Vam naša ljudska blizina i molitva za njegovu dušu, ublaže bol i olakšaju patnju. Njegova smrt nas je iznenadila. Za nijednu smrt nismo nikada dovoljno spremni, poglavito kad je ona iznenadna”. Zatim je biskup rekao da “završetak zemaljskog života Slobodana Praljka u Haškoj sudnici, u trenutku izricanja teške presude za šestoricu hrvatskih uznika i kvalifikacija za njih i za njega osobno, i potom usklik Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!" ostat će zabilježeni u analima svjetskih sudova i sudovanja, ma kako je željeli omalovažiti, utišati i zanijekati. Njegova gesta, usklik i slika obišli su svijet. Izravno su ubilježeni u kolektivnu memoriju svjetskog pravosuđa. I koliko god izgledaju kao točka na rečenici jednoga pravnoga postupka i jednoga života, to nisu. Da paradoks bude veći dogodilo se to ‘u hramu svjetske pravde’ gdje bi, koliko god to bilo zahtjevno i teško, koliko toliko objektivna pravda morala biti zadovoljena”

Biskup je nastavio da “pod dojmom završetka njegova zemaljskog života, spontano razmišljamo o ljudskome životu, o vlastitome životu, o kršćanskim načelima čuvanja i zaštite života. ‘Svatko je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar života. Mi smo dužni prihvatiti život sa zahvalnošću i davati ga njemu na čast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolažemo’ uči nas sveti papa Ivan Pavao II.. Glede vječnog spasenja duše onih koji su sami sebi oduzeli život Crkva izričito naučava: ‘Ne treba očajavati glede vječnog spasa osoba koje su same  sebe umorile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život’. 

Kod svakog sprovoda i ukopa i kod mise zadušnice, Crkva predlaže vjernicima za razmišljanje više tekstova iz Starog i Novog zavjeta koji bude nadu, koji ‘Božjim očima’ promatraju ljudski život. U izboru evanđeoskih tekstova na prvo mjesto redovito stavlja dio Isusova govora iz pera evanđeliste Mateja. (Taj dio evanđelja smo upravo slušali). Osam blaženstava sačinjavaju uvod u veliki Isusov govor na gori. U ovom, možemo slobodno kazati programatskom govoru, Isus kao novi Mojsije na novome Sinaju obznanjuje  svojim mesijanskim auktoritetom novi evanđeoski zakon kraljevstva Božjega za sve članove novog naroda Božjeg.

Isus dobro poznaje ljudsko srce željno sreće. Svaki čovjek želi biti sretan. Posljedično tome to pokušava ostvariti u suglasju s onim što shvaća kao sreću: bogatstvo i novac, uspjeh i društveni položaj, sigurnost i ljubav, moć i gospodarenje, tjelesni užitci, itd. Isus ovdje predlaže siguran put prema sreći, put koji je nov ali i u sebi težak i paradoksalan.

Govor od osam blaženstava je najrevolucionarnija stranica u evanđelju jer u njemu Isus uspostavlja potpunu inverziju zemaljskih kriterija sreće. Proglašava blaženima one koje svijet drži nesretnima: siromašne duhom (suprotnost onima koji su puni sebe) i gladne, one koji plaču i trpe, milosrdne koji znaju oprostiti, čestite i čiste srcem,  one koji promiču mir – mirotvorce i odbacuju nasilje, progonjene radi njihove pravednosti, pogrđene, oklevetane, prognane…. I zaključuje „Radujte se i kličite velika je plaća vaša na nebesima“ (Mt 5, 12)

Zbog njihove novosti, radikalnosti i paradoksalnosti, ima onih koji drže da su blaženstva utopija, da su neostvariva u životu i da im nedostaje minimalna životna logika i mudrost; Za druge, blaženstva su najuzvišeniji čisti duhovni ideal ali neostvariva. Uza sve to Isus ih je izrekao svjestan njihova značenja i njihove važnosti. Predložio ih je onda kao što ih predlaže i danas, svakome čovjeku i ženi koji žele slijediti njegov put, jer u sebi objedinjuju temeljne odrednice kako biti njegovim učenikom, kako usvojiti duh kraljevstva i postići potpunu sreću, puninu kroz put čišćenja i oslobađanja.

Prije Krista nitko se nije usudio nešto sličnoga ustvrditi. Blaženstva su u sebi toliko paradoksalna da ih može razumjeti samo onaj tko ih živi i prakticira kao što je to činio i sami Isus. Njegov život sadrži najbolji ključ interpretacije blaženstava. Bio je siromašan, ubog i krotak, gladan i žedan pravednosti, mirotvorac i pomiritelj. Bio je progonjen i podnio je smrt na križuradi čovjeka.Osuđen je u Jeruzalemskoj sudnici po zakonunajviših auktoriteta carskoga i hramskoga, bez ikakove primisli ili mogućnosti revizije procesa, grob mu je bio zapečaćen i pažljivo čuvan. Uza sve to, nijednom riječju ili gestom nije stavio u pitanje svoj govor na Gori. Utjelovljenje u ljudski život blaženstava, postaje tako za njegove učenike program koji je ostvariv i moguć.

‘Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! …. Blago gladnima i žednima pravednosti oni će se nasititi! Blago progonjenima zbog pravednosti njihovo je kraljevstvo Božje’.Kako li su ove riječi danas aktualne i kako li ih još intenzivnije proživljavamo!?

‘Vijest o presudi hrvatskim generalima iz Bosne i Hercegovine (napisao je u pastirskome pismu msgr. Želimir Puljić zadarski nadbiskup 30. studenoga ove godine) duboko je potresla Hrvate u BiH,  kao i žitelje diljem Hrvatske koja je od početka podržavala osnivanje tog među-narodnoga sudišta, jer je bila izložena nemilosrdnoj agresiji jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih formacija. No, kao što znamo na tom sudištu događali su se veliki ‘politički lomovi’ jer, ono je osnovano da bude ‘u službi politike’. A kao ‘politička ustanova s određenim ciljevima’, kako piše u ‘Haaškoj formuli’ (V. Starešina) stjecalo se dojam kako se Hrvatsku ‘haaškim sudom ucjenjivalo’ i vršilo pritisak. Razumljivo je onda zašto je pokojni kardinal Franjo Kuharić savjetovao odgovornima u javnom životu neka se ni pred kim 'ne klanjaju i ne daju ucjenjivati'. Ni kreditima, ni obećanjima, ni ulaskom u EU. 'Sloboda se ne prodaje ni za kakvo blago', ostavili su nam stari Dubrovčani trajnu opomenu u kamenu“ rekao je biskup i potom nastavio:“Na sami dan Haške presude, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti je priopćila da je ‘presuda Haaškog suda šestorici Hrvata iz BiH nepravedna, da nije utemeljena na povijesnim činjenicama i neće pridonijeti pomirenju, te da u ratnim događanjima u BiH s hrvatske strane nije postojao udruženi zločinački pothvat’ (Hina, 29.11.2017.).

Braćo i sestre. Što nam je činiti? Više nego ikad osjećamo kako nam je sada potrebno mirno, dostojanstveno i hrabro nastaviti svjedočiti za istinu. Isto tako, osobno i zajednički moliti. Mi smo kršćani i mi čvrsto vjerujemo u Božji sud i Božju pravdu. Božji sud je različit od ljudskih sudova po svojoj apsolutnoj pravednosti i transparentnosti, ali i velikoj Božjoj ljubavi i milosrđu. U toj vjeri smo kršteni i odgojeni. U toj vjeri smo danas ovdje okupljeni oko Gospodnjeg oltara u crkvi Sveta Mati Slobode... Samo za jednog čovjeka je Isus rekao ‘Za ovog bi bolje bilo da se ni rodio nije’.  Molimo danas za dušu pok. Slobodana Praljka. To je razlog našeg dolaska ovdje u  ovu crkvu. Prepuštamo ga milosrđu Božjemu. Neka dobri i milosrdni Bog primi sve dobro koje je on za zemaljskoga života učinio. S autorom iz Knjige tužaljki i mi molimo: ‘Spomeni se bijede moje i stradanja, pelina i otrova! Bez prestanka na to misli i sahne duša u meni. To nosim u srcu i gojim nadu u sebi. Dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo’(Tuž 3, 19-22.).

 

Kao što smo činili u tijeku rata i agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kada smo žarko sklapali ruke i čvrsto se držali zajedno i danas molimo zajedno. Usprkos ogromnih patnji i stradanja u vrijeme rata, imali smo visoki stupanj povjerenja i zajedništva, suradnje i solidarnosti. To je bilo okrunjeno slobodom i nezavisnošću zemlje, iako su se tomu protivili brojni svjetski političari. Tomu su najviše doprinijeli naši branitelji i generali na čelu s predsjednikom doktorom Franjom Tuđmanom kojemu je juče bila obljetnica smrti, brojni vjernici svojim molitvama i svećenici utješnim riječima, sakramentima, te karitativnom i duhovnom potporom. I sada kao vjernici imamo pravo i obvezu moliti se i boriti za pravdu i istinu. Preporučimo stoga u molitve uznike Hrvate u Haagu s njihovim obiteljima. Uključimo u molitve sve ranjene, nestale i ponižene diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta. Neka Gospodar povijesti i ljudskih sudbina daruje svoju pomoć i utjehu svima koji pate i trpe zbog nepravde, te svim progonjenima diljem svijeta udijeli pravi mir srca koji jedino on može darovati”, zaključio je biskup Bogdan.

 

"Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što."

 

 

 

  

Udruga je korisnik institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva.